Ex Libris
Što spaja Johna Coltranea, Šabana Bajramovića i Minotaura? Ovaj književni debi, koji se ne čita koliko se sluša! Taksim bop Karla Ilića savršeno je štivo za ljubitelje lijepe književnosti - naročito magičnog realizma - i glazbe iz čitavog svijeta: od Osmanskog carstva do New Orleansa.
Taksim bop zbirka je eseja o glazbi, dapače o muzici i iz muzike, jer muze su u pisanje ove knjige očigledno bile upletene, što se ogleda u virtuoznom stilu, u zaigranoj točnosti i nadahnutosti koja se prenosi na čitatelja od pjesme, pripovijesti, eseja o čarobnim moćima i povijesnom lutanju pralutnje, preko priče o liječenju glazbom u osamnaestostoljetnom Istanbulu i one o prvom glazbeniku te ogleda o tome što izvorno jest džumbus, pa sve do priče o jednom neokrunjenom kralju, o Coltraneovim ptičjim himnama i molitvama, o tome kako je Ornette Coleman svirao istinu i o Glazbi sviju stvari. U mjeri u kojoj to riječi u svojoj nemoći spram glazbe uopće mogu, ova knjiga Karla Ilića sa svih strana dotiče i zrcali Misterij te omogućuje da se glazba, makar načas, vidi. - Dinko Telećan, književnik i prevoditelj
"Sve što Šaban dobiva smjesta i gubi, nešto iz nehaja, ostalo iz instinkta, čak dužnosti, te zato i jest kralj Roma, što s lakoćom umije izgubiti sve. Prihvatio je sudbinu posve i otpočetka, goreći po Heraklitovu načelu, njegov život oganj istine probijen kroz vladavinu laži. Gdje je onda zapravo Rusija? Strastveno saznanje razlikuje se od razumno domišljenog kao mudrost od znanja, u tome što strašću spoznano svijet ostvaruje umjesto da ga opisuje, pa spada u vjeru, oprečno znanostima. (...)
Sirotinja trči za loptom, a oni čije utakmice gledaju za parama. Šaban je znao da dušu novac drži za gušu, ustrajan i istinski uspješan u svetoj misiji da ga se čim prije riješi. Od svih koji su njegove pjesme po svijetu pjevali, sâm je ostvario najmanju dobit, ne znajući za autorska prava kao što oni prvi nisu znali, ili su se pravili da ne znaju, za njihova autora."
– Niški temporalni blues, dio (iz knjige Taksim bop)
"Nekad su nakon odlučujućih krvavih bitaka ostajali makar tragovi života u ruševinama, a ono što je zatim dolazilo bilo je u neku ruku slično plodnom tlu nakon požara, oganj novog života ispod spaljene zemlje.
Vojni orkestri napuštali su limene olupine instrumenata kao prazne puževe kućice u blatu i otpadu eksploziva i vatrenog oružja, odbačene ni za koga kao nedorečene želje u posmrtnom vonju baruta. U 21. stoljeću iza nuklearnih bombi i bespilotnih letjelica ne ostaje ništa izuzev uklete pustare i duhova što zure u zalazak Sunca iz naftom bogatog istočnog ništavila žigosanog ljudskim sjenkama na asfaltu nalik prapovijesnim pećinskim crtežima i nema ni traga od muzike osim ako netko nije poginuo svirajući u inat nesnosno bolnoj smrti kao moralni David protiv Golijata na pozadini stometarske atomske gljive. Gore u New Orleansu crnci su nakon rata ratovali protiv klanovaca i inih utvara francuskim kvadriljama i marševima, zatim kroz stoljeće svjetskih ratova uz hektolitre krvi, znoja i suza zauzeli položaj iz kojeg se mogu ubijati pod vlastitim uvjetima; sakupljajući iste odbačene trube, tube i druge rogove dolje na Balkanu Romi su vlastitim nomadskim bluesom proželi sve čega su se dotakli, a njihova su sjeverozapadna braća Sinti zapečatila novu tradiciju europskog jazza proizašlu upravo iz njuorlianskog preko gitare manuše par excellence, sanjara i kockara Djanga Reinhardta, koji je zauzvrat cjelotonsku ljestvicu Debussyjevih časovitih snoslušanja preveo u swing desetljećima prije modalnoga coola Claudea Thornhilla i Gila Evansa valoriziranog Milesom Davisom unatoč sklonosti baroknoj frazeologiji i reš pečenim ježevima s naprasnim vibratom što čini da koljena modernog jazza u ispeglanim hlačama klecaju iz strahopoštovanja i neskrivenog straha od surove ciganske strasti.
Sjećaju li se Afroamerikanci Afrike jednako kao Romi Indije ne možemo znati ali nije ni bitno jer je u oba slučaja riječ o sjajnoj interpretaciji migracije oblaporne volje za životom u inat prokletoj prošlosti, čime je ostvaren pravi futurizam za razliku od talijanskog ili ruskog, nacističkih letećih tanjura, automobila brzine svjetlosti i kolhoza na Marsu gdje nema dobre hrane ni muzike.
Nitko se ne sjeća prvog jezika simbola izvornih pjesnika, ptica lešinara na sumerskim obroncima čije su pjesme trskom utisnute u glinu, svjedoka rođenja pradavnih glazbala i straha od smrti kao prapočetka stvaralačkog nagona pored otkrića ljubavi. Nitko se ne sjeća prve glazbe i slavlja u visećim vrtovima ali svatko se sjeća Velikog potopa osluškujući odjeke urušavanja Babilonskog tornja jer je to naša svakodnevica, apokalipsa koju opetovano proživljavamo svirajući glazbu za kolateralne žrtve reklamnih kampanja i permanentnog rata u samrtnom urliku kapitalizma i posmrtnom stisku komunizma što osuđuje akustiku na digitalno izbjeglištvo bez prostora za pohranu znojne patine s činele, a kamoli čitavog seta bubnjeva.
Nitko se više ne sjeća ni prvih europskih vojnih orkestara koji su nastali na sliku i priliku osmanskih janjičarskih bendova sa svim svojim zurlama, bubnjevima i činelama, ali da nije bilo Turske u Beču ne bi stoljećima kasnije bilo ni orkestara u New Orleansu od kojih su repertoar kvadrilja i drugih prvih jazz standarda preuzeli crnački i kreolski svirači za sprovode i svadbe, pa ni povorki ne bi bilo koje dan danas gradom tutnje kao pomahnitali vlak ljudskosti u inat poduzetničkom uraganu jednosmjerno provedenom na sjedinjenim američkim tračnicama gdje svaka višestrukost skončava svejednako za gorivo motora u suicidalnom jurišu na kotačima sazdanim od nejakih ali nebrojenih potrošača pod pristojnom izlikom bogataške proždrljivosti bez sirotinjskog podrigivanja.
Toliko je duboka sklonost europske civilizacije za bontonom da ne podnosi ni vapaj vučjeg tona na gudačkim glazbalima te ga ušutkuje kao što otac kori suviše slobodno dijete zbog nesputane jeke njegova glasa, premda naposljetku nitko ne kori musavu siročad na ulici ni njihove kuštrave gladne pse dok glođu okrajke velegrada iz kojih je Franz Liszt otimao maloljetne Rome u jalovom pokušaju obrazovanja onoga što ga je samog moglo naučiti ljudskosti da joj se od sve te europske grehote bilježenja ljepote mogao domisliti, a ovako je i on tek legendarni rogonja zlatnih rogova nalik Zeusu problematičnog libida u povijesti naših nepravednih bogova glazbe za povlaštene. Pravo je čudo da gudačka glazbala i dalje prolaze bez pragova, no zato njihovi svirači gude zgađeni i zgrčeni, zatočeni u kolofoniju kulture kao insekti u jantaru, nasukani na krvavoj hridi pokorenih i porobljenih na uživanje niže feudalne klase što za razonodu dijelove tijela sovjetskog Šostakoviča rasparčava po vitrinama bečkih salona."
– Taksim bop, dio (iz knjige Taksim bop)
Vid Jeraj (Kritika H,D,P): Čvrsto sjedenje na dvije stolice
Taksim Bop zbirka je priča riječkog pisca, urednika, glazbenika, skladatelja i knjižara mlađe generacije Karla Ilića – pravog hyphenated man, kako bi rekli Amerikanci. Ilić, široj javnosti poznatiji kao urednik i prevoditelj edicije Jazz Beat pri riječkom antikvarijatu i nakladniku Ex Libris, prošle je godine supotpisao dvostruki CD In Action Roberto Magris Denis Razz Quarteta, objavljen u SAD-u i već naišao na iznimnu kritičku recepciju u inozemnim publikacijama, u kojem Ilić sudjeluje kao kontrabasist, aranžer, gitarist i lutnjist, odnosno, udija.
Već se u naslovu zbirke skriva ideja sinkroniciteta, svojevrsnog diwana istoka i zapada koji se razvija kroz esejističku prozu o muzici. Da, kažemo diwana, a ne alternative, iako je alter, kao latinski pridjev koji znači „drugi od dvojice“, najbliskiji epitet predmetu ove kritike, budući da je Taksim bop naslov koji spram mainstreama probija prostor fusnote… Dok je taksim onaj uvodni dio u orijentalnoj glazbi, slobodna improvizacija izvan ritma, zapravo „jazz prije jazza“ na našim prostorima, bop je pojam koji sveopćoj publici izmiče kad želi posegnuti za jazzom, zaboravljajući da je jazz rođen u New Orleansu.
A i umro na zapadnoj obali SAD-a kao relikt seobe jednog kasnofeudalnog naroda koji je na taj mračni predmet želje u novoj sredini gledao kao na „tetkin goblen“ na koji bi novi bijeli susjedi – poduzetnici, liječnici i advokati – možda pogledali poprijeko, bacivši pogled kroz prozor podrumskog stana neke crnačke obitelji u velikom gradu. Ilićev pothvat dodatno proširuje polje onog čega su se u našim krajevima ranije laćali Neven Ušumović u Makovu zrnu i Zlatnoj opeklini ili Marko Pogačar u Jugoton gori!, uz daleke odjeke Kunderina pisma.
Ilić prati sličan milestone: ulazi u zonu magijskog realizma, prepričava mitove i legende o nastanku istočnjačkih glazbala te posredno o inicijaciji svirača u globalne tokove, s klimaksom u prozno-dnevničkoj profilaciji najvažnijih pregalaca američkog free jazza. Sinteza je to erudicije, fantastike i teorije, no ne one književne, već muzikologije s filozofskim odmakom – autora koji svjesno i čvrsto sjedi na dvije stolice.
Knjiga već na početku blago mistificira samu sebe: posvećena je mrtvima, među kojima su zagrebački lutnjist Dražen Franolić i Guillaume Orphée Maxime Ross, autorov prijatelj. Budući da je Ilić prijavio rukopis na natječaj Drago Gervais, čiji je prošlogodišnji laureat bio Pogačarev Esej o noći – knjiga koja upravo istodobno prolazi kroz kritičarsku i čitateljsku recepciju – njegov je tekst neizbježno obuhvaćen svojevrsnom sistemskom sinkronijom s Pogačarevim djelom.
Prolog Taksim Bopa funkcionira kao balada Al ‘ūd. Osim što mijenja metriku naše fenomenologije, jer centimetre i inče zamjenjuje mjerenjem “po prstima”, otvara i glavni motiv knjige: ideju da su „ptice začetnice sve glazbe u svijetu“, što je izjava francuskog skladatelja Oliviera Messiaena.
Taj prolog, prvi prag zbirke, naslovljen je po kruškolikoj arapskoj lutnji koju je u Hrvatskoj prvi svirao Franolić, rodom iz Biograda na Moru, a danas je u Rijeci sviraju i neki Ilićevi žanrovski suputnici.
Prvih pet, šest poglavlja posvećeno je glazbi koja bi se suvremenim žargonom mogla opisati kao ontologija „ćirilice“, usputnog pežorativa naše bipolarno europske kulture; glazbi Bliskog Istoka s često potonulim i neuhvatljivim kôdovima palimpsestne tradicije koje Ilić približava umijećem onoga što je Damir Imamović nazvao „pjevačem priča“. Cjelinu zatvara priča „Niški temporalni blues“ o Šabanu Bajramoviću kao najistaknutijem romsko-balkanskom glazbeniku na svjetskoj sceni.
Tako u prvoj pripovijetci, “Istambulski izum Manolisa Veniosa” srećemo svijet glazbalograditeljskih zanatlija, a paralela s Kiševom pripovjetkom „Nož s drškom od ružinog drveta“ iz Grobnice za Borisa Davidoviča, javlja se gotovo automatski. Kod Kiša su kokoši, Židovi i zanatlija Mikša, koji je „zašivao gumb za manje od deset sekundi“, dok je kod Ilića Manolis, maloazijski Grk u osmanskoj metropoli, „nepoznati lakirer“, u drvu vidio mnogo više od namještaja… „Da je odrastao bez mučnog drvljenja, nikad ne bi izrastao u legendarnog džina među lutijerima“. Ilićev sveznajući pripovjedač čitavu povijest instrumenta od devetog do devetnaestog stoljeća razvlači iz ptičje perspektive; „otac Solomonov (Sulejmanov), izraelski kralj David, koji je živio oko 1040. – 970. prije nove ere, svirao je harfu, liru (lijeru) i ‘ud“, a upućuje kako je platonizam obojao učenje ‘udija, tek u 19. stoljeću, kako bi se ukazalo da su osim u glazbu, bili upućeni u filozofsko-teorijske aspekte glazbe.
Na temelju interpolacije istočnjačkih instrumenata u zapadne kanone, Ilić zatim luta u Srednju Aziju, u mitologiju karavana te se vraća na Mediteran, odakle – osim „ćirilici“ – domahuje i Crnom talasu, doduše kojih stotinjak godina ranije.
Našoj je srednjoeuropskoj vizuri, u kojoj je Beč restauriran kao centar Balkana, možda zanimljivija druga priča, „Kardiovaskularni makam“, pripovijetka o intimističkom putopisu Istanbulom jednog mađarskog plemića potaknuta gostovanjem janjičarskog orkestra u Beču.
Razoružavajuća afektacija grofa Arpada nad orkestrom elitnih postrojbi Otomanskog carstva – onih koje su se naplaćivale „dankom u krvi“ – podvlači zaključak sličan slavnom govoru Harryja Limea, švercera lijeka za meningitis nakon Drugog svjetskog rata, iz Reedovog Trećeg čovjeka, o ratu kao katalizatoru kulture.
Poveznica je i geografska: oba fikcijska junaka živjela su na bečkim ulicama – i stari grof Arpad i Lime; doduše, u različitim stoljećima. Autorova sklonost medicinskim terminima ovdje nije stilska igra, nego podsjetnik na sabrana književna djela tenor-saksofonista, skladatelja, glazbenog teoretičara, prozaika i orijentalista Yussefa Lateefa, u jednu kulturološki pomalo nezgrapnu sintagmu.
Naime, „Autofiziopsihička glazba“ naslov je istoimene zbirke kratkih priča koju je s podnaslovom „Književnost brata Yussefa“ (Ex libris, 2020.) Ilić odabrao, preveo i uredio, kao prvi svjetski prijevod izvan engleskog izvornika, i odnosi se na Lateefovu aktivističko-utopijsku sugestiju preimenovanja jazza – nasuprot etimologiji koju vuče iz njuorlinškog bordela – i postaje ključ za čitanje Ilića: glazba i književnost nisu samo zvuk i tekst, nego pokušaj da se izvanjsko pounutri, da se iskustvo prevede u oblik koji je istodobno osoban i univerzalan.
Ulančan po društvenim slojevima, odozdo i odozgor, autor koristi faktografiju nosača zvuka i audio-snimki kao okidač za konfabulaciju procesa koji je prethodio nastupu, ako bi to bilo onih nevidljivih sedam osmina koje se naziru ispod površine sante leda. Takva je priča „Nubijska ornitologija“ sa svojih dvadesetak stranica i jednako toliko spomenutih imena, zapravo skica za kratki roman o Ilićevom srodniku po prstima, kontrabasistu i udiji Ahmedu Abdulu Maliku poznatom s live snimke Johna Coltranea i Theloniousa Monka uživo u Carnegie Hallu iz 1957. godine. U pozadini se, pored osobnih tragedija migranata i izbjeglica ove velike globalne fuzije, isprepliću i događaji koji su prethodili prohibiciji obnaženosti trbušnih plesačica u Egiptu, što se ulančava s jednom od potonjih pripovijetki. Iz fabule izbijaju ine kiševske minijature, kao i dijagnoze. „Ovo društvo opstalo je na migraciji, ali je izgrađeno na porobljavanju Afrikanca i klanju Indijanaca… Nije nam dano da se u njemu snađemo. Svako je prihvaćanje hinjeno.“
Pri karakterizaciji novele „Palimpsest“ o japanskom inženjeru nastanjenom u Kairu, koja ima preko 30 stranica, glavnog junaka opisuje kao čovjeka kojeg su Egiptu privukli budistički smisao za ustrajnost i disciplinu. „Najviše je volio piti čisti viski i slušati jednako čist jazz; imao je nos za umjetnost bez primjesa dopadljivosti bijelom svijetu i nemoćne pohlepe izvođača.“ Zaplet je priče pronalazak članske iskaznice glazbenog sindikata jazz dive Billie Holiday u kairskoj staretinarnici te susret s njezinom sljedbenicom u jazz klubu u koji stranci – ne zalaze. Osim što je postavio priču u starozavjetnu kolijevku izraelskog ropstva, Ilić je u građenju simultanog kadriranja koristio stihove slavnog antipogromskog bangera „Strange Fruit“ u dojmljivom prijevodu Dinka Telećana.
Ilić će kroz flešbekove glavne junakinje prepričati povijest palestinske dijaspore sa Zapadne obale, što pripovijetku čini izrazito aktivistički obojanom u današnjem trenutku, guleći sloj po sloj baštine, opet kao u Kiševim kratkim pričama.
Nakon rašomonskog kadriranja umjetničkih persona Johna Coltranea kroz osobne tragedije njegovih pulena, „Tractatus Harmolodicus“ je prozno-esejistički portret alt saksofonista, skladatelja i vizionara Ornettea Colemana, koji je svoju umjetničku odluku da izbaci klavir iz svojih sastava opravdavao činjenicom da se blue notes nalaze između njegovih tipki. Time Ilić odlazi korak dalje od kanona kulturne adoracije jazz-kritike koja poslovično prepisuje tekstove iz „liner notes“, kao i od percepcije Dušana Kojića – Koje da su glazbeni pisci samo podvrsta sportskih novinara. Nakon četiri minijature o Coltraneovim najpoznatijim skladbama, zbirku zatvara semantički nabijeno „pogačarenje“ pripovijetke „Taksim Bop“, koja je svojevrsno svođenje računa s književnom tehnikom struje svijesti, filmskom tehnikom kadriranja, odnosno sadržajem priča same zbirke u tehnici kreativnog kaosa.
Zbirka Taksim Bop unijela je svjež dašak harmonije sfera u našu kulturu, svojom poetizacijom proze u trenutku stohastičkog repozicioniranja magnetskog kulturnog polja u ovom povijesnom trenutku predstavlja pravu bombu u hrvatskom jeziku. Iako je i na planu ortografije Ilić iskoristio da zađe „između tipki“, kao u priči „Fasil o postanku“, a o nadijevanju ove kroskulturalne košare klaićevskim tuđicama da se i ne govori.
Svoju kritiku, ako ne i osudu, ikonofilske civilizacije prožima krošeima jednog kužera koji ljestvicu mrežne polemičke kulture, u osnovi pretencioznog pep talka koji se pravi da to nije, podiže retoričkim urlicima, poput onoga da danas glazbalo džumbus ne razlikujemo od bendža.
Što je uopće džumbus te kakvu ulogu u njegovog kulturnoj profilaciji ima paša Ataturk, također možemo saznati u jednoj od priča s A-strane zbirke. U tom spoju erudicije, žanrovske drskosti i zvukovne imaginacije „Taksim Bop“ se potvrđuje kao knjiga koja ne samo da proširuje naš pojmovnik, nego i našu sposobnost slušanja svijeta. Preostaje nam vidjeti hoće li njezin ritam odjeknuti i izvan književnih krugova, ali je već sada jasno da je riječ o djelu koje pomiče granice osjetilnog i jezičnog iskustva.
Nikola Petković (Jutarnji list): Knjiga kao nijedna
Čitam točno šezdeset godina. Književnost čak i predajem i stvaram. No ni to da sam načitan ni to da književnost predajem, a ponajmanje to što i sam pišem, nije mi pomoglo a da ne zanijemim pred knjigom Karla Ilića i da dosad nikad doživljenom poniznošću ne priznam: nisam dorastao o ovoj knjizi pisati, pogotovo onako lijepo kako i koliko to ona zaslužuje. Tako da sam odlučio napraviti nešto drugo.
Prvom prilikom kada se spustim do grada otići ću u naš riječki antikvarijat na rivi, kod Željka, gdje Karlo radi, i kupiti paket "Taksim bopa". Dvadeset primjeraka knjige za početak će biti dosta da po jednu poklonim ljudima koje volim. A to ću učiniti iz jednog veoma jednostavnog razloga: "Taksim bop" je knjiga koju svatko tko o sebi misli kao o građaninu ili građanki 21. stoljeća mora pročitati. Istovremeno je i knjiga za potrebe čije evaluacije tek treba izmisliti jezik kojim bi je se moglo opisati; za početak, možda je se može samo jazznuti pa jamnuti. Arheologija znanja Zahvat Karla Ilića u arheologiju znanja je toliko tih i nenametljiv da je, izmaknuvši sebe pred misterijem svega što jeste, svega što je bilo i svega što će biti, otvorio bezdan sastojaka svijeta koji je, malo po malo, punio vlastitom akvizicijom zbilje.
Ova knjiga zaslužuje mnogo više od puke kritike. Zaslužuje u najmanju ruku brisanje bilo kakve i ma koliko artikulirane predumišljene ideje o njoj koja bi bilo kome od vas koji je kanite čitati mogla sugerirati bilo što čime bi se mogao narušiti užitak u njoj: ne u čitanju nje; ne u raspravama o njoj; ne u dojmovima... Jednostavan i nepatvoren užitak u cijeloj njoj. Budući da mi je začudnost i divota, mudrost i imanentna ljepota nenametljivosti glasa koji pripovijedajući s nama priča prišapnula da utišam ton vlastita glasa o njoj, odsada pa sve do kraja ove posvete lijepoj književnosti i neizmjernom bogatstvu autorske skromnosti Ilićeva glasa, u potrazi za prikladnim tonom od Karla posuđena džumbusa, u ostatku redaka reći mi je koliko pojava nečega ovakvog znači za džumbus svijeta koji je ljepote poput ove koja u "Taksim bopu" stanuje sve manje dostojan. U knjigu proze u kojoj je jazz lutajući motiv i ljepilo improviziranih, ali na kraju, u priči s naslovnice "Taksim bop" sabranih značenja, njezin nas autor ne upjevava.
Budući da je "govor ionako greška u pjevanju", on nam odmah kaže o čemu se ovdje radi: istovremeno o svemu svijeta, ali i o svakome njegovu detalju u kojemu se, na mikrorazini arheologije znanja, zrcali njegova cjelina. U tom djeliću, baš kao i u trenutku samog početka varijacija na priču, krivac zbog ljubavi kojemu je podarena sudačka nadoknada života, posegnuvši za instrumentom 'ud, nakon što ga zasvira, "pronikne u smrt" a iz svakog trzaja glazbala, glas kazuje opet o ljubavi, iste one zbog koje je osuđen, i u tome, poentira glazba poništavajući tako atonalnost uma, "ne bi ničega drevnog, niti bilo čega drevnijeg". Da vrijeme nije linearno odavno nije novost.
Dapače, činjenica da ga dogovorno mjerimo ne ukazuje niti na jedno od njegovih vremena. Najmanje na njegovu linearnost. Kao i u svijetu, i u ovoj se knjizi sve odvija odjednom i oduvijek i zauvijek. Sinkrono je i dijakrono baš kao jazz koji je filozofijska, pardon, autofiziopsihologijska podloga, motivska nit i narativna tehnika ove proze. Sve se njezine radnje događaju i u vremenu i pored vremena, i uz i prije i nakon njega. Ako je ova tvrdnja nekome čudna, neka nitko ne spominje film "Sve u isto vrijeme" kao nešto fenomenalno jer njegovi su autori pokušali predstaviti ono što je Karlu Iliću za priču pred kojom sam zanijemio na nekoliko tjedana pretpostavka da se uopće obrati svijetu.
Od Istanbula i Manolisa Veniosa, preko Lire i Minotaura i nubijske ornitologije, sve do metafizike Hassana Ibn Alija i onoga što nazivamo bluesom, a sve vrijeme koje nas sačekuje u našem očekivanju četiri propovijedi po Coltraneu, sabiremo se u neznanju kada se pred nas postavi pitanje o nacionalnosti džumbusa i vremenitosti vremena. Kada smo kod nacionalnosti našeg džumbusa, nije naodmet biti poučen da ti prokleti Osmanlije nisu samo otimali ratnu siročad i naplaćivali danak u krvi, kako je to potvrdila Nobelova komisija 1961., nego je 1699. u Beču gostovao i pravi Janjičarski orkestar koji je na Glucka, Haydna, Mozarta i ostale ostavio snažan utisak. Te da se grof Arpad u Istanbulu uspješno sve do smrti liječio muzikom dok ga revni i preventivno živčani "oboružani čuvari, mrzovoljni i potplaćeni Hrvati, kakvima su - uzgred budi rečeno - ostali do dana današnjega, nisu predali slično raspoloženim Srbima na kapiji", a sve da ga sačuvaju, Arpada čestita, od i danas u Hrvata, kako i u Srba, nepreporučljivog očijukanja s momcima. Crni Majakovski Što se pak nacionalnosti džumbuša instrumenta tiče, priča ide ovako: naime, prošao je "mimo modernizacije turskog društva (za vremena Kemal Paše Atatürka) okrenutog nacionalizaciji, idejno nalik zapadnoj (...) jer je kulturni svijet na njega gledao kao na prostačko glazbalo nedostojno umjetničke glazbe".
No on je, izbjegavši stigmu nacionalnosti i bilo kakav državotvorni virus, "odredio sudbine rumelijske i druge sirotinje", sve narode oslobođene države i nacije, poput o-nomadnih Armenaca pa Sefarda, Kurda... i, naravno, Roma. Očešao se džumbus o "čočeka sjenki na fasadi iznad balkona bijele kuće, tamo gore u američkoj mahali" - istoj onoj mahali rasizma i kolonijalizma o kojoj je pisao Ralph Ellison u romanu "Nevidljivi čovjek", koji je, gle "slučaja", u hrvatskom izdanju uredio baš Karlo Ilić.
Očešao se džumbus o sve nevidljive posuđujući im glas i tako jer "dom nije geografski pojam" sve do Niša 20. stoljeća, gdje je genijem i usudom talenta "uneredio" jednog Šabana, neokrunjenog kralja jednog naroda, kralja čije kraljevstvo, ako ni zbog čega onda jer nije dao ubiti vlastita sina i drugu ženu, i te kako nadilazi ono Konstantina; i onog pravog i onog Dioklecijana koji je postao Konstantinom, i "na samrtnoj se postelji brže bolje pokrstio", onako, da ne izgubi dušu. Isti onaj (R)ex Dioklecijan kojega danas svi među nama, uvjereni da Bog ima nacionalnost i da je Hrvat, štuju "da im duše ne bi pobjegle kao Šabanu pare". A i taj Šaban... Kamo je nestao, a i mi s njime i našom ljudskošću? Tko od nas danas zna i koga briga za razmjere zla "čovječnoga gadže"? A i kako će kad "malo koji gadžovan zna romski jezik i malo tko govori o romskoj sudbini, jer Romi niti koloniziraju tobožnje Svete zemlje niti otvaraju logore ili izrabljivačke tvornice". I tako sve do Coltranea, tog crnog Majakovskog; "Oblaka u hlačama" koji se, sa svevišnjom ljubavi za nas, "posrao nehotice u ljudsku kolektivnu podsvijest".
No prije toga, kao da je, baš kao pri kraju "Majstora i Margarite", na nekom neboderu u Los Angelesu sreo Karla na 'ud-u jer jedino u susretu njih dvojice mogu vjerovati da je John C. Karlu doturio kalauz za njegov jedinstven slobodni neupravni govor kojim Ilić priznaje: "...pronašao sam antisocijalnog boga bez velikih slova u obilju praznine što sačinjava idiotski um." Coltrane kao šaptač samotnjaku koji ga posthumno upisuje u život, kao što u život, za potrebe ove briljantne knjige, nama još živima, vraća: Guillaumea "Orphee" Maxime Ross i Dražena Franolića. Novi arbitri zbilje Osim što vam dugujem kritiku ove knjige, dugujem vam objašnjenje svega u ovome džumbusu rečenog o vremenu. Pišući o Šabanu Bajramoviću, Karlo Ilić svjedoči: "Osjetio je da se nalazi izvan vremena, jednako kao onaj drugi, gledajući iz događajnog obzora: jedan u publiku pred pozornicom, drugi u vojsku carstva, na istoj Zemlji, pod istim Suncem, u bestrajnom trenutku koji je odavno dotrajao, jedanput tada, drugi put postankom ove knjige, a u konačnici nestankom Zemlje, svemira, naposljetku vremena trajanja." Zaista ne znam jesam li ikada u rukama držao knjigu poput ove.
Do užitka u tekstu koji sam oćutio može doći jedino pod pretpostavkom da čitanje, kao ni literarnost literarnog štiva, zamahom ideologiziranih aktivista i aktivistica iz naslonjača kojima je književnost tek puki medij za prijepor i eliminaciju drugoga i drugačijeg, nije izbrisano iz memorije i time iz kulture. Da unatoč silnim naporima novih arbitara zbilje koji su u vlasništvu ogromnog viška mišljenja koje se uselilo u njihove ispražnjene prostore obrazovanosti, bezinteresno i kultivirano čitanje uspijeva preživjeti, govori nam "Taksim bop" - toliko nesvakidašnje i fascinantno sabiralište znanja, kultura, svjetonazora, misli i promišljanja, tolerancije i ljudskosti, obrazovanosti i moralne odgovornosti autora. Autora koji se ovoga trenutka odlučio uključiti ovaj rasuti teret dojmova i jam session misli, evo ga tu, prekida moje pisanje i posuđuje mi glas ne bi li me riješio brige o trajnosti literarnih vrijednosti: "Uostalom živimo u svijetu koji ne razlikuje džumbuš od bendža za razliku od nebrojenih modela automobila i mobitela pa o čemu onda uopće pričamo." Da, Karlo, ali baš zato su nam knjige poput ove tvoje potrebne; potrebne su nam kao Coltraneu afrofuturizam, kao Cageu Ornette Coleman, kao Freireu sloboda, kao Billie Holiday spokoj ili fiks, kao Šabanu pare... Višekratno! (objavljeno u: Jutarnji list, Magazin, 51 - petak 29. i subota 30. 5. 2026.)